Grgur počasni član

Lidija "Vatreno srce"

PINKLECOV STUDIO

In order to view this object you need Flash Player 9+ support!

Get Adobe Flash player

In order to view this object you need Flash Player 9+ support!

Get Adobe Flash player

Zlatna grana

Kako postati član

Ne morate biti Međimurec da bi bili naš član, dovoljno je da volite Međimurje.

Uzmite pristupnicu ispunite je i pošaljine na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili predajte osobno "Pinklecu" kojeg poznajete.

O Međimurju

Na krajnjem sjeveru Hrvatske, između Mure i Drave, na zelenim brežuljcima i bogatim ravnicama smjestilo se malo Međimurje. Istovremeno jednostavno i raskošno, svojom je posebnošću oduvijek oduševljavalo te se s ponosom naziva „Cvjetnjak Hrvatske“.

Plus hosting - banner

Kad su austrijskom caru doprle do ušiju jadikovke njegovih podanika, nije se oglušio već vrlo trezveno zaključio: Karolinska cesta prema moru nije ispunila nade i očekivanja koju su u nju polagali. Suviše zavojita, strma i skupa za održavanje i česta popravljanja. Pa će Njegova Visost dozvoliti da na sam dijamantni pir te ceste, započne 1803. godine gradnja nove prometnice, koja će se željom naroda a francuskom carevom milošću nazvati Lujzijana.

I tako mi danas putujemo skoro neizmijenjenom trasom koju su vrijedni neimari zacrtali prije debela dva stoljeća. Od Rijeke do Karlovca dužina joj iznosi 16 austrijskih milja, oko 120 km. Biser je to hrvatski kojim prolazimo. Brda, šume jele, smreke i bukve, livade razdrljenih grudi, skokovite mrzle rječice i potoci. Izranjamo ponad Vrbovskog. Duboko u kotlini na dvije neravne terase šćućurilo se bajkovito mjesto. Otelo je bogovima prelijep komad zemlje i da je znala, Semiramida bi ovdje dala napraviti viseće vrtove. Koji trenutak ranije zastali smo u mjesnom ateljeu Velinke Burić. Što ta žena može! Svakoj suhoj grani, svakom panju udahne dušu, život i priču. A pazite sad. Već smo u Zdihovu. Ma ima li koji putnik na četiri kotača da nije u ona „zlatna vremena“ 70-ih i 80- ih godina prošlog stoljeća odmorio svog fiću ili stojadina, zasjeo na sjenovitu terasu jedne od gostionica i u slast smazao janjetinu, poznatu i priznatu na daleko i na široko. Ne stajemo, ta su vremena prošla. Ni pet minuta niže, štrče se Lukovdol. Mirno mjestašce zastalo u vremenskom stroju. Da ne bi svake godine prvog proljetnog dana pjesničkih susreta u slavu Ivana Gorana Kovačića, malo bi tko uopće znao gdje je rođen veliki poeta i boem.

Ulazimo u Severin na Kupi. S lijeve strane ogromna zgradurina, nekad slavno stajalište autobusa. Danas prozori i vrata obiti daskama. Tko se zaželio noćnog života, dolazio je u Severin, jer između Zagreba i Rijeke ništa nije radilo cijelu noć. Izuzmimo dugoreški „Šangaj“ u kojem su carevali muškarci i žene kriminalne prošlosti i sadašnjosti  u kombinaciji srozanog morala. U Severinu su stajali svi autobusi pola sata, vozači večerali a putnici se krijepili. Stariji još pamte konobara Marinka za kojeg predaja kaže da bi prije polaska autobusa dalje, pokupio od putnika novac za ispijeno piće a zatim nestao u skladištu iza šanka. Uzalud su ljudi čekali vraćanje ostatka novca, Marinka ni od korova. Tek kad su svi nestali jer autobus ne čeka nikoga, on bi izašao i tobože začuđeno gledao gdje su gosti. I tako, legenda dalje kaže, izgradio čovjek nekoliko apartmana na moru na nevraćenom kusuru. Ni stotinu metara iza svratišta lijepa je osnovna škola i brončano Goranovo poprsje. A još sto metara dalje i mi smo pred dvorcem. Kao i svaki dvorac o kojem brine država, županija ili grad, i ovaj je zatvoren i nedostupan javnosti za razgledanje. Uvijek je izgovor opasnost za posjetitelje. Ta se opasnost nikada ne otklanja, povremeno se vrši, rekli bismo, kozmetički zahvat. Ali, spretni lopovi uvijek provale neki prozor ili prošire rupu kuda izvlače nešto vrijednoga što je preostalo u dvorcu. I mi smo zavirili u tu rupu kako bismo ušli u unutrašnjost, fotografirali i zabilježili žalosno stanje. Pred nama je jedina sačuvana kamena figura. Je li to vratar što se okamenio čekajući nekoga ili nešto? Zdesna je maleno zdanje obnovljeno za lokalno vatrogasno društvo. Očito je to bio stražarev prostor. Glavni ulaz u dvorac zamandaljen je lancima i teškim lokotom, nad njim tabla koja gradini ističe vrijednost zaštite od državne važnosti. Nekoliko lipa koje su činile aleju.  Skrećemo kroz lučni portal lijevo i kraj prelijepe crvene bukve nalazimo kapelu svetog Florijana. U vrlo je lošem stanju, bez prozora i vrata. Unutrašnjost prepuna lišća, zidovi oljušteni i natrpani grafitima. Kapelica sjaji tužnom snagom Samsona kojem su odrezali kosu. Kroz bršljanom stegnutim zidom i raščetvorenim podrumskim oknom probijamo se u unutrašnjost dvorca. Na uglovima su cilindrične kule, zapušteno i jadno izgleda sve. Neko bijedno grmlje tise izgleda kao kokoš očerupana perja. Stubište sablasno škripi. Na više strana hodnici s arkadama. Rušiti ili obnavljati, pitanje je sad. Jednokatni četverokutni dvorac Bogu za plakat. 

Prvo spominjanje dvorca seže u sredinu XVI. stoljeća. Pripadao je Frankopanima, pa poslije i njima i Zrinskima. Poslije smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. godine u Wienerneustadtu, dvorac je u potpunosti opljačkan. Zatim nakratko pripada Ugarskoj pa Austriji. Jedanaest godina poslije glavosjeka kralj Leopold daruje ga grofu Oršiću. Oršić ga preuređuje i od početka XVIII. stoljeća dobiva sadašnji barokni izgled. Vlasništvo nad dvorcem nastavlja se kao na tekućoj vrpci. Od Oršića dvorac kupuje Ambroz Vraniczany, a od njega pak obitelj Arko. Poslije II. Svj. rata slijedi nacionalizacija pa ubrzano propadanje. Danas je napušten i zapušten i obezljuđen. Slika vrijedna suza.

Provlačimo se kroz rupu van iz dvorca, dišemo punim plućima u sakatim ostacima perivoja. Prva mu je razina uz sam dvorac.  Batrljci božikovine, bolesnog divljeg kestena i svenutog Lawsonovog pačempresa tužno nas prate do vidikovca s kamenom šternom. Lijep je pogled na Kupu duboko ispod nas. Dobro se vidi lijeva slovenska obala. Nekad u Severinu nije bilo škole, i čamci su odavde prevozili učenike na drugu stranu. Ta se slojevitost još i danas osjeća u govoru, običajima i glazbi ovoga kraja. Vraćamo se uz stablo ranjenog brijesta, polomljene tise i šimšira, kojeg zapuštenog samo najbolji znalci mogu determinirati. Oronulim širokim kamenim stubama silazimo do druge terase. Kao da je tajfun odavno poharao ovo mjesto. Uokolo nešto starih stabala, poneki pačempres, dvije duglazije, valjda hrast cer, žalosna tuja i golema šuplja stara lipa. Eh, što li je ona sve prošla i tko se sve pod njom sastajao? Gle, niz lipu se naglavačke spušta mali brgljez, dva su gačca zagraktala jer smo ih omeli u nečemu, kos je proskakutao u neko sparušeno grmlje a začusmo i djetlića. E, taj je ovdje našao carstvo a posluži li ga sreća, i njegovi će se praunuci masno gostiti u ovoj truleži. Uz gorski jasen silazimo do Kupe. To bi trebala biti šetnica, ali smo očito zakasnili kojih stotinjak godina. Sada je to obrasla strmina opasna po život. Visibabe u svom sjaju i gracioznosti ublažuju gorak dojam krajolika. I ovdje se proteže dolina leptira. Morali bismo vidjeti apolona, malu preljevnicu i lastin rep. Ništa od toga iako gazimo lazarkinjama i šumaricama. Umalo smo stali na žarkog daždevnjaka, lijeno je odgegao u vlažno lišće. Dvije su šojke nadgledale teren prateći kad će zgrabiti prve nespretne zebine ptiće. Palčić nas je pratio cijelim putem, a sjenice slijetale uokolo. Vjeverica se skrila na suprotnoj strani bukve a onda je i jež sporo presjekao stazicu. Ako je ovo što smo vidjeli na 7 ha moglo biti još 1966.g proglašeno spomenikom parkovne arhitekture, onda smo mi promašili i vrijeme i mjesto. Ovo sigurno nije to. Lošeg raspoloženja ulazimo u vozilo i krećemo put Karlovca.                                                                                 

U Karlovcu, rujan 2018.

Josip  Šut          

 

  • 1.kat-001
  • P9170018-001
  • P9170099-001
  • dva-nivoa-perivoja
  • ekajui-zaljubljene-001
  • kanjon-kupe-001
  • kapela1-001
  • kapela2-001
  • na-katu-001
  • nekad-ova-statua-nije-bila-usamljena-001
  • prema-portalu-001
  • put-u-utrobu-001
  • trnoruica-001
  • u-kapeli-001
  • ulaz-je-zakljuan-001
  • ulaz-za-uljeze-u-dvorac-001
  • unutranjost-001
  • vizura-001
  • vjena-straa-001
  • zid-do-kapele-001

In memoran

Napustila nas je naša
Mirjana Došen.
Njezine riješi trajno će ostati u našim srcima i na našim mrežnim stranicama.

Vole te tvoji „PINKLECI“!

Mirjana Došen

Mirjana Došen je bila naša članica od 02. kolovoza 2016. godine, a kao profesorica je ostavila je neizbrisiv trag u srcima mnogih učenika te utjecala na mnoge generacije koje su se upravo zahvaljujući njoj odlučile za studij jezika i nastavnički poziv. Nakon umirovljenja ostala je posvećena svojim brojnim interesima, osobito fotografiji koja je bila njezina strast. Tako je i od učlanjenja u Društvo „PINKLEC“ dijelila svoja djela i istraživanja preko mrežnih stranica ( LINK )

Počivala u miru!

Tvoji „Pinkleci“

Donatori
Plus hosting - banner
 
/