Grgur počasni član

Lidija "Vatreno srce"

PINKLECOV STUDIO

In order to view this object you need Flash Player 9+ support!

Get Adobe Flash player

In order to view this object you need Flash Player 9+ support!

Get Adobe Flash player

Zlatna grana

Kako postati član

Ne morate biti Međimurec da bi bili naš član, dovoljno je da volite Međimurje.

Uzmite pristupnicu ispunite je i pošaljine na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili predajte osobno "Pinklecu" kojeg poznajete.

O Međimurju

Na krajnjem sjeveru Hrvatske, između Mure i Drave, na zelenim brežuljcima i bogatim ravnicama smjestilo se malo Međimurje. Istovremeno jednostavno i raskošno, svojom je posebnošću oduvijek oduševljavalo te se s ponosom naziva „Cvjetnjak Hrvatske“.

Plus hosting - banner

Ruskim stepama kročiti, opjevanom Volgom i mističnim Donom ploviti, duh velikog Tolstoja slijediti, Turgenjevljeve prostrane šume i stepe živjeti, a sve to da bi se stiglo do zemlje Gruzije.
Ta prelijepa država za trećinu je veća od Hrvatske i za milijun stanovnika mnogoljudnija.

Ako su vam kao pojam zelenila na pameti Irska ili Novi Zeland, to je samo zato što Gruziju vidjeli niste. Francuz, Poljak, Škotlanđanin, Austrijanac, Gruzijac i dva Hrvata iz Karlovca, to je momčad  koja će dvanaest dana istraživati Gruziju. Sve su to mladi ali prekaljeni globtroteri i mnogo im je zemalja već u putovnicama. Evo nas u Tbilisiju. Pristojan i sređen grad dvostruko veći od Zagreba. Sve je u njemu lijepo posloženo, razumljivo i jednostavno za snalaženje. Kolovoz je, sunce ugodno grije, 25* C je. Kupujemo osnovne potrepštine i sitnice koje će nam zatrebati kad se odmaknemo od gradova. Novčana jedinica lari čini nam se vrlo postojana. Cijene su dostupne našem džepu. Budite iskreni prema sebi. Jeste li sigurni da znate išta o Gruziji, znadete li gdje se uopće nalazi? Nije sramota priznati neznanje. Ni mi nismo znali puno više o njoj sve dok se nismo odlučili upoznati je. Najdužu, svoju sjevernu granicu dijeli s Rusijom. Ispod Gruzije su još Azerbajdžan, Armenija i Turska. Velikim zapadnim dijelom oplakuje je veličanstveno Crno more. Da, to je drevna Kolhida, zemlja u kojoj je Jazon s Argonautima tražio zlatno runo. Nije sigurno je li jedan od Jazonovih podviga gdje ubija zmaja, našao mjesto i u našem Svetom Jurju, ljubljanskom zmajčeku ili srbijanskom Svetom Georgiju „koji ubija aždahu“. Sigurno je da je u ondašnju Europu fazan stigao s tim mitskim junacima. Po gruzijskoj rijeci Phasis (danas Rione) i mitskom kraljevstvu Kolhidi (danas Gruzija), fazan je i dobio znanstveno ime Fasianius colhicus.  

Naš nam je Gruzijac Eduard Tengiz sredio terensko vozilo za  sedam putnika, ubacili smo prtljagu i napustili Tbilisi. Odredište su nam planine u sjeveroistočnoj Gruziji. Prolazit ćemo pokrajinama Tušeti, Hevsureti i Kazbegi. One su na granici s Rusijom, odnosno Čečenijom, Ingušetijom, Sjevernom Osetijom i nepriznatom Južnom Osetijom. Posvuda su planine i vrlo rijetka sela. Opcija javnog prijevoza za naše odredište ne postoji. Po osobi smo platili 400 larija, tj. 200 kuna. Prvo stajanje bit će u regiji Tušeti. Do tamo nam treba 6-7 sati vožnje. Negdje na polovici puta prošli smo gradićem Telavi, napustili asfalt i stali se penjati „najopasnijom cestom na svijetu“. No, to baš i nije točno. U bolivijskim Andama viđao sam još opasnije puteve. Put je većma uklesan u strme planinske padine i prati gorsku brzicu s mnogobrojnim slapovima. Povremeno zastajemo jer su komadi ceste odneseni bujicom ili načeti erozijom tla. Prolazimo prijevojima na tri tisuće metara. Nanizali smo četiri zaselka prije nego smo ušli u Omalo, svojevrsni glavni grad pokrajine Tušeti. To omalo selo Omalo kiti se s nekoliko trgovinica i hostela. Prilično je živahno zahvaljujući činjenici da svi koji dolaze u ovu regiju, u planine polaze odavde. Na stjenovitom brdu je nekoliko srednjovjekovnih obrambenih tornjeva karakterističnih za ove planinske predjele Gruzije i kavkasku Rusiju. Niže sela je „sveta čistina“ gdje starješine raspravljaju o važnim seoskim poslovima. Ženama pristup nije dozvoljen. Od Omala spušta se cesta prema sjeverozapadu. Beskrajem usječenim između gudura nakon dva sata stigli smo do sela Dartlo. Uz dozvolu mještana postavili smo šatore i podijelili livadu s lutajućim konjima. Ostavljamo terenac i natovarujemo se prtljagom. Drugo smo se jutro popeli na dva i pol kilometarski vrh ispod kojeg se stisnulo selo Dano. Paklenski je ugrijalo sunce a mi satima gazimo gore-dolje. Kratko smo predahnuli kod utvrde na stijeni blizu sela Češo, pa produžili i u sumrak stali u selu Parsma. Tu smo zanoćili. Od domaćih ljudi kupili smo nešto kruha i odličnog vina. Čekalo nas je selo Džirevi. Sad se gube svi vidljivi tragovi cesta i puteva a dalje je moguće samo pješice ili konjima. Od sad danima nećemo sresti nikoga osim usamljenih pastira. U skromnoj postaji gruzijske planinske policije ostavljamo svoje podatke i uranjamo u vrleti i planinske labirinte. Prolazimo napuštenim selima dolinom koja postaje sve strmija i uža. Spustila se jaka neugodna kiša, prilično moćno je grmjelo, munje su parale nebom a zaklona niotkud. Ne bismo bili prvi koje je spržio grom. Staza se jedva osjećala pod nogama, gorska se rječica pretvorila u divlju bujicu. Gazili smo do koljena mutnu brzu vodu držeći se za stijenje. Već u mrkli mrak jedva smo se domogli velike livade na kojoj su pastiri otvorili „trgovinu“. To je u stvari stara cerada vezana konopcima i podbočena komadima štapova. Unutra su improvizirane police s planinarskom opremom i konzervama hrane. Gorjela je vatra. Svukli smo mokru odjeću i onako samo u gaćama pili instant kavu. Pastiri su bili pripiti. Ponudili su nas čačom, gruzijskom rakijom. Nismo odbili, bila bi to velika uvreda. Brzo udara u glavu, ili je to zbog našeg izmorenog tijela. Postavili su nam najobičnije slamarice u kut trgovine pod ceradom. Mogli smo se napiti vode iz potoka koji je tekao uporedo s prljavom rječicom čija voda nije za piće. Spavali smo čvrsto kao da noćimo u najluksuznijem hotelu. Ujutro smo promatrali planinu udaljenu nepun kilometar. Ona čini granicu s Čečenijom. Dobili smo za malo larija hačapuri, kruh punjen sirom. Ovim pastirima to je svakodnevna hrana. Opet je naišlo nevrijeme, ali poslije sat i pol razvedrilo se. Nastavili smo prema prijevoju Atsunta. Na tri tisuće metara još je jedna gruzijska pogranična vojna postaja. Ta karaula nešto je najdepresivnije što smo na tom putu vidjeli. Izblijedjeli šator sa zemljanim podom na dnu uske vlažne doline. U njemu žive dva bezvoljna vojnika čekajući smjenu koja nailazi svake tri sedmice. Dobrim dijelom uspona ka prijevoju pratio nas je usamljeni bik. Nije bio agresivan, vjerojatno je zalutao i sad traži svoje krdo. Zadnje krpe zelenila, grmlja i trave ostavili smo na oko tri tisuće metara visine. Ovo je carstvo nezemaljskog kamenja i razbijenog krša metalnog sjaja. Na visini smo od 3400 m. Nalazimo se u graničnom području regija Tušeti i Hevsureti. Sjeverno od nas je vrh planine Atsunta. Nagrada nam je fenomenalan pogled na obje regije, kavkaske vrhove pa sve do Kazbeka visokog 5033 m. Inače, najviši gruzijski vrh Shkhara (čitaj: Šara) visok je 5201 m. Ponositi Kavkaz na sjeveru zemlje prirodna je granica s Rusijom. Noćenje pa uspon na planinu Atsunta. Ne osobito zahtjevno, ali stalno odsklizavanje siparom dobro nas je izmučilo dok se nismo digli na preko četiri tisuće metara. Spust u regiju Hevsureti izrazito je strm. Trpjela su koljena, odsklizavali smo često. Šumski dio puta zadnji sat zadavao nam je paklene muke. Trebalo se vješto snalaziti i paziti lomova. Već smo dvanaest sati u pokretu, iscrpljeni smo, vučemo se ostacima staze koju je odnijela planinska bujica. Potok i rječicu savladavamo preko položenih ljestvi i trupaca na kojima su kamene ploče odlomljene s okolnih stijena. Ulazimo u selo Konisčala, u njemu žive samo četiri obitelji. Od njih dobivamo dozvolu kampiranja, razapinjemo šatore, kupujemo kruh, sir i, naravno, čaču. Malo ćemo se proveseliti jer smo pri kraju avanture.

Sjedimo i nazdravljamo s domaćinima. Uz vatru naš nam Gruzijac Tengiz prevodi ono što stari starješina govori. Grlenim glasom povremeno poskakuje sitan čovjek izbrazdana lica bez polovice lijevog uha. Doznajemo kako je zlatno doba ove zemlje bilo u 12. i 13. stoljeću. Imali su svoje kraljevstvo na što su i danas silno ponosni. U 13. i 14. stoljeću to kraljevstvo razaraju Mongoli. Nedaleko je Mtskheta, antička prijestolnica, danas pod zaštitom UNESCO-a. U gradiću je katedrala i tri kraljevske grobnice a uokolo po planinama su crkvice i manastiri. Josif Visarionovič Džugašvili – Staljin rođen je u nedalekom gruzijskom gradu Gori. Gruzijci poštuju svakog ali su izborili autokefalnu gruzijsku pravoslavnu crkvu. Sa susjedima su vođeni česti ratovi i stoga ima onoliko utvrda putem. Sad nas je starješina ponudio općepoznatim crnim gruzijskim čajem. Uistinu je jak, ali na sreću, promijenili smo mu okus rakijom čačom. Gledajući i slušajući starješinu, plovili smo mješavinom ruskog, perzijskog i otomanskog carstva. Da nije bilo nekih sitnica današnje blagodati civilizacije, pomislili bismo da nas je vremenski stroj vratio u  davna mistična doba tih carstava. Kasno u noć domaćini su se povukli, čulo se samo dahtanje konja, koza i bikova. Nebo prepuno zvijezda pokrilo je pokrajinu Hevsureti. Ujutro nakon pozdrava s domaćinima, produžujemo s obnovljenim namirnicama do dva i pol sata hoda udaljene utvrde Mutso. To je pravi grad-utvrda na stijeni s tridesetak nastambi i šest tornjeva. Ovaj je prizor najupečatljiviji na ovoj dionici puta. Selo je napušteno, ali u toku je proces obnavljanja. U njegovom podnožju je restoran za radnike i restauratore. Predahnuli smo i produžili do 12 km udaljenog Šatilija, također grada-utvrde. Obnovljen je u potpunosti a i nastanjen je. Taj grad za pokrajinu Hevsureti znači isto što i Omalo za pokrajinu Tušeti. Zbog svog je položaja dobro posjećen planinarima i putnicima svih vrsta. Naš nam Tengiz u hodu pojasni da su Oseti iranska etnička skupina pristigla na ove prostore u 13. stoljeću nakon prodora Mongola. Južna Osetija nalazi se u Gruziji, a Sjeverna u Rusiji. Rusija, Nikaraqua i Venezuela podržavaju separatizam Južne Osetije. Gruzija ima devet regija i dvije autonomne republike, od kojih Abhaziju priznaje samo Rusija. U II. Svj. ratu dio Gruzijaca borio se na strani Nijemaca želeći svoju samostalnost. U redovima Crvene armije poginulo je oko 350 tisuća Gruzijaca. Gruzijci su svoju nezavisnost stekli tek 1991. godine raspadom SSSR-a. Tu zavrzlamu nije bilo moguće pratiti, zaboljela nas glava tko s kim ili protiv koga, kada i zašto? A slično bi bilo i Gruzijcima kad bismo im objašnjavali naš put do samostalnosti „od stoljeća sedmog“ na ovamo.

Gradić Kazbegi u istoimenoj sjevernoj regiji vrvio je posjetiteljima. Popularan je zbog dobre prometne povezanosti , a još više zbog snijegom i ledom okovane planine Kazbeg. Samo desetak smo kilometara od južne ruske granice iza koje je Vladikavkaz. Ledenjak Gergeti počinje s južne strane Kazbeka na 3200 m visine. Hodati tim glečerom nije moguće ako niste opskrbljeni vrhunskom opremom za ledena prostranstva i strmine. A ni to vam neće pomoći ako niste specijalno uvježbani za kretanje takvim terenom. Crkva Svetog trojstva iznad sela Gergeti s pozadinom strmih obronaka planine Kuro, vjerojatno je najčešći fotografski motiv regije Kazbegi i čitave Gruzije.  Posvuda kamenje veličine slavonskih orijaških traktora. To kamenje klizi rahlim tlom i osipavajućim šljunkom i svaki korak naprijed istinski je pothvat. Dva koraka naprijed, jedan natrag i to se pretvara u višesatnu borbu za preživljavanje. Uspon na Kazbek trajao je pet dana, staza do glečera pet sati, a silazak s njega tri sata. Za manje spremne planinare i poluizletnike postoji dobro uhodana staza preko glečera kojom se uz vodiča sigurno stiže do neuglednog i neudobnog skloništa Betlemi.

Ispunjeni čarolijom dolina, planina i ljudi hodali smo nekoliko stotina metara udaljeni od Čečenije, odnosno Rusije. Do Tbilisija ostalo nam je još dan i pol puta. Sad već očvrsli kretali smo se neoskvrnjenim terenom i još više posvetili čula otkrivanju dragulja ove zemlje Gruzije.

U Karlovcu,  2019. godine

tekst: Josip Šut
fotografije: Luka Šarić

  • 13_stoljee
  • beskraj
  • daljine
  • duboko_dolje
  • duboko_dolje_je_naselje
  • jo_dalje
  • jo_je_dug_put
  • jutro
  • karta
  • karta_gruzije
  • kasno_popodne
  • konaite
  • ledenjak
  • ledenjak_i_planine
  • lijepo_je
  • lijepo_li_je
  • naselje
  • naselje_omalo
  • nije_arobno
  • oblaci
  • obnova
  • odredite_na_vidiku
  • okolica_omala
  • okolica_omala_1
  • panorama
  • panorama2
  • pastirska_trgovina
  • planine1
  • po_ledenjaku
  • predah
  • razvaline
  • razvaline2
  • sipar
  • srce_zaigra
  • sunce_je_zalo
  • suton
  • usjek
  • usjek2
  • utvrde
  • visoko
  • vrijedi_uspona

In memoran

Napustila nas je naša
Mirjana Došen.
Njezine riješi trajno će ostati u našim srcima i na našim mrežnim stranicama.

Vole te tvoji „PINKLECI“!

Mirjana Došen

Mirjana Došen je bila naša članica od 02. kolovoza 2016. godine, a kao profesorica je ostavila je neizbrisiv trag u srcima mnogih učenika te utjecala na mnoge generacije koje su se upravo zahvaljujući njoj odlučile za studij jezika i nastavnički poziv. Nakon umirovljenja ostala je posvećena svojim brojnim interesima, osobito fotografiji koja je bila njezina strast. Tako je i od učlanjenja u Društvo „PINKLEC“ dijelila svoja djela i istraživanja preko mrežnih stranica ( LINK )

Počivala u miru!

Tvoji „Pinkleci“

Donatori
Plus hosting - banner
 
/