Dižemo se nad Limom, za nama ostaju blagodati Perua. Kordiljeri i Pacifik su nam slijeva. Planinski lanac Anda proteže se od jednog do drugog polarnog kruga, od Aljaske preko ekvatora do Ognjene zemlje. Prvo vunasti oblaci pa beskrajno zelenilo. Tisućama kilometara samo selva, džungla.
S vremena na vrijeme ukažu nam se zmijolike vodene trake. To su vjerojatno rijeke Maranjon, Hualaga i Ucayali s pritokama. Kad se te rijeke peruanskih Anda spoje, nastaje najmoćnija svjetska rijeka Amazona. Jedna mjerenja govore o njezinih skoro 65oo km, a drugi tvrde da je duža i od Nila. Porječje joj iznosi 2/5 Južne Amerike. Pratimo njezin tok smjerom od zapada ka istoku. Putem će prigrliti 11 tisuća rijeka, rječica i potoka, od kojih je 200 rijeka velikih a njih 20 većih od Dunava. Svom će se silinom sručiti u Atlantik, a kad se ta golema vodena masa sudari s morem, potisne ga sve dok more ne uzvrati ogromnim plimnim valom pororocom. Razina se podigne preko pet metara i svom silinom pogurne vode Amazone natrag punih tisuću kilometara uzvodno od ušća!
Nakon dva sata leta prevalili smo nešto preko tisuću kilometara i spuštamo se u Iquitos. Svaka čast pilotu kad može pogoditi ovako malu sletnu pistu. Ovo je još uvijek Peru. Pri izlasku iz zrakoplova pogađa nas nevjerojatno vruć vjetar poput fena. Ako je u Limi vruće, ovdje je pakleno. U provinciji smo Maynas. Prvo smo ugledali četvrt prizemnica i jednokatnica. To je očito stariji dio grada. Sad su malo od rijeke visoke zgrade i neboderi. Smatra se kako će grad uskoro imati pola milijuna ljudi. Sređujemo brodske karte i ulazimo u grad. To je najveći grad na svijetu do kojeg se može doći isključivo zrakom ili vodom. Trećeg nema. Tisuću kilometara uzvodno je grad Pucalipa. Do ove peruanske teretne amazonske luke probijena je cesta od Pacifika preko Kordiljera. Nizvodno prema Atlantiku je Manaus, naše konačno prašumsko odredište. Do njega ćemo ploviti šest dana i prijeći oko 2500 kilometara. Zrakom bi to svladali u nepunih pet sati. Rijekom plove dugački čamci i ogromne splavi s kolibom od pruća i palmina lišća. Na njima su cijele obitelji domorodačkih Indijanaca. Svaki nam metar potvrđuje da se nalazimo na glavnoj vodenoj magistrali. Ulicama pretrpane narodom probijaju se motorne trokolice poput rikši. Svaka ima kabinu. Sjedamo u jednu i vozimo se gradom koji je u XIX. stoljeću nastao kao središte izvoza tada traženog kaučuka. Grad je imao 200 stanovnika! Doba kaučuka je prošlo, ali grad nije umro kao što se događalo gradovima Divljeg zapada. Kad bi se iscrpila zlatna nalazišta i rudnici zbog kojih su gradovi nastajali, gradovi su postajali kuće duhova a žitelji su otišli u potragu za novom zlatnom žilom. Danas Iquitos živi od izvoza drva i minerala, od prodaje ribe, piva, ulja i ruma. Dobar prihod stiže i od eko turizma i noćnog života. Do ove luke stižu manji brodovi čak s Atlantika udaljenog 3600 km.
Smjestili smo se u neuglednom svratištu, moramo štedjeti gdje god možemo. Ta rupa nosi blistavo ime „Riječni raj“. Da nitko ne pomisli krivo: ima tu mnogo hotela i odličnog smještaja, ali to je za dublje džepove od naših. Izlazimo u razgled. Zadivljuje nas katedrala a nadasve željezna kuća „Eifelhaus“. Nju je gradio onaj Gustave Eiffel čiji je i toranj u Parizu. S velikim zanimanjem razgledavamo ogromnu amazonsku knjižnicu. Pronalazimo mjesto na koje su 7. siječnja 1861. godine pristala tri parobroda peruanske mornarice i istovarila ljude i građu za prvi gradski temelj. Ovaj najsjeverniji peruanski grad ima i nekoliko sveučilišta. Kad se pogleda iz zrakoplova, grad izgleda kao veliki riječni otok na lijevoj obali Amazone. Toplo je, kažu da je uvijek između 25 i 30 stupnjeva Celzija i ljeti i zimi. Samo su dva godišnja doba; svakodnevno kišno ljeto od 11. do 5. mjeseca i malo manje kišna zima od 6. do 10. mjeseca. Grad je opravdao epitet vrhunskog noćnog života. Ležerna atmosfera, stalno nasmijana lica. Ako se dopadneš nekoj ženi, bez srama će prići i to pokazati. Isto tako čine i muškarci. Piće i jelo prvoklasno i povoljno. Kasno ujutro idućeg dana upadamo na brod kojim bi trebali za Manaus. Hvatamo bolja mjesta u potpalublju i razapete amake, mreže za odmor i spavanje. Oko nas su domoroci s bananama, ananasom i kokošima. Jedno dijete drži malog poludivljeg pekarija. Polazimo s velikim kašnjenjem, nitko se ne uzbuđuje. Stići ćemo kad-tad. Domaća lica su nezainteresirana za krajobraz i brzo tonu u drijemež. Kod Iquitosa rijeka je široka 2 km, a sad postaje još šira. Jedva vidimo drugu obalu. Pridružuju se rijeke Nanay i Itaya. Dubina Amazone varira od 10 do 135 m. Mi ćemo u prosjeku pod sobom imati 70 m bezdana. Noć stiže kao odrezana. Zbog blizine ekvatora 12 sati traje dan, a isto toliko i noć. Plovimo pod jakim brodskim reflektorima. Čudimo se kako kapetan ima kuraža broditi noću. Čovjek očito zna sve ćudi rijeke i sigurno je na njoj rođen. Klizimo. Samo smo dva, tri puta ugledali odsjaj plamena s obala. Začudo, ne napada nas nikakva leteća napast, ništa ne ujeda. Uronili smo u mreže i čvrsto zaspali. Noću su pored nas prolazili muškarci i jednostavno s krajnje točke broda mokrili u rijeku. Svašta smo već preturili preko glave, tako da se na to ni osvrnuli nismo. Inače, ovo je bila jedina noć da je brod gutao milje. Sve ostale noći pristali bi u nekakva nazovi pristaništa i proveli noć u mreži ili svratištu tik do broda. Kad je svanulo, izgledalo je kao da je grički top prepolovio dan. Nevjerojatnom brzinom noć se povukla, a pred nama se ukazala selva i traljavo izrađen drveni mol. Ovdje izgleda ne znaju za tesare. Vješto smo pristali brodom, nekoliko Indijanaca ga učvrstilo užadima za grubo istesane stupove. Fasciniralo nas je njihovo poznavanje čvorova i tehnike vezivanja. Stojimo sat vremena, rečeno je. Još nismo ni stigli protegnuti noge, kadli nas napadne desetak kanua. U svakom dva veslača i žena. Ona uzvikuje i pruža tropsko voće neobična izgleda i kuhani kukuruz, chokolo mais. Izlazimo na kopno. Ta je zemlja ustvari oteta džungli, prokrčeno je taman toliko kako bi se napravilo ovo improvizirano pristanište s dvadesetak koliba od pruća, dasaka i krovova od palmina lišća. Sve je to podignuto na kolce iznad vode, prave sojenice. Radoznala dječica nisu nametljiva i ništa ne traže. Guramo se s ljudima, neki silaze s broda, neki se penju. Svi u rukama ili na leđima nose abnormalan teret. Pronašli smo neku kolibu na kojoj se klati daska s natpisom cola. Uzimamo hladno pivo, iako nam nije jasno kako su ga ohladili. Nigdje utičnice ili kabla, dakle ni struje nema. Krezubi starčić nam u bescjenje uvali još i čiču, domaću rakiju. Jelo nismo kupovali, jer smo naprtnjače popunili još u Limi. Vratili smo se ranije do broda, nikad ne znaš kako ovdje računaju vrijeme. Jedva smo ponovno izborili svoja mjesta. Nakupilo se toliko svijeta, da je brod imao vidno dublji gaz. Zanimljiva lica oko nas, samo je teško odrediti imaju li 20 ili 50 godina. Indijanci su i ratari, ribari i lovci a obožavaju nomadski život. Oko nas banane, ananasi, riba nanizana na granama i još dva pekarija.
Brod pristaje na nemogućim mjestima i na njega se krcaju starci, žene i djeca. Sve to stoičkim mirom promatra brodska posada. Tu i tamo netko prevaljuje u ustima neku zelenu masu, valjda opojno lišće koke. Valja izdržati putovanje, a koka će ublažiti vrućinu, umor i glad. Na već solidnom španjolskom zapodijevamo razgovor s mladim mornarom. Kaže nam da je on čolos, mješanac. Nas bijelce zovu gringosima. Ovdje ovu rijeku po kojoj plovimo još uvijek zovu Solimoes, tek kad se kod Manausa spoji s Rio Negrom, dobiva ime Amazona. Na ovdašnjem narječju je to izraz za „veliku vodu“. Mornar nam govori kako je on tako vješt da je već ravan kapetanu. Poslije svake veće kiše u lipnju nastaje bujica i mijenja se plovni tok. Nastaju nebrojeni plićaci, sprudovi i rukavci po kojima malo tko može ploviti. Ali on može! Priznaje kako to mogu još samo riječni gusari i krijumčari. Oni ne napadaju brodove, već se skrivaju iza riječnih otoka i zavlače u slijepe rukavce. Tako izbjegavaju policiju koja patrolira, znajući da skoro svako krijumčarenje ide ovim vodenim putem. Krijumčari se ama baš sve, ali najviše koka. Kad je to izrekao, čolos nas upitno pogleda. Iz očiju mu pitanje želimo li kupiti. Zahvalimo mu niječno i on ode skoro ljutito neobavljena posla. Ova noć nije bila naročito tiha. Stalno su skvičali oni pekariji, djeca su kmečala a onda je nastala galama između dvije žene. Još povrh svega i neki čudni tipovi su se smucali oko naše prtljage. Iduće jutro iskrcalo se pola broda a kapetan svečano izjavi da tu mirujemo pola dana. Čeka se neki utovar. Mjestašce Santo Antonio cijelo je na vodi. Kao da svi žive na vodi. Sirotinja posvuda. Ovo sirotinja ne treba shvatiti doslovno. Kako njima mnogo ne treba, mnogo i nemaju. Sve svoje potrebe zadovoljavaju od džungle i rijeke. Njima dovoljno. Slučajno ili ne, baš tada je u selu trajala neka svečanost. Odzvanjala je glazba stvorena isključivo od ručno izrađenih puhačkih instrumenata i od udaraljki po loncima, tikvama i šupljim deblima nalik bambusu. Hinjeno ili ne, veselje je bilo sveopće, uključili su nas u ples i natjerali da uz opći smijeh izvodimo neke vratolomije. Nagrada nije izostala. Obilno se točila čiča, i to dobra čiča. Okruživali su nas dobrano nagi muškarci i razgolićene žene. Pa nema tu čuda, ovdje je obnaženost apsolutno normalna. Žene su prepune ogrlica i narukvica. Na rukama, nogama i oko vrata nose nakit od koštica, raznih plodova, životinjskih zubi i ribljih kosti. Ova se slika ne mijenja stoljećima. Ako se tu išta mijenja, onda je to samo vrijeme. Vraćamo se na brod. U međuvremenu su utovarili više tona banana, ananasa, na stotine kokoši, svinje, dvije koze i valjda dvjesto ljudi. Dijelimo sve manji prostor u potpalublju broda-trajekta.
I tako smo doplovili do područja Tres Fronteras, tri granice. U jednoj točki sastaju se granice Perua, Kolumbije i Brazila. Peruanski gradić Santa Rosa je na otoku, na lijevoj obali su brazilski grad Tabatinga i kolumbijska Leticia. Ta dva grada su, ustvari, kao jedan. Tko to ne zna, taj i ne zna gdje završava brazilska a počinje kolumbijska granica. Ovdje ćemo noćiti. Čim smo sišli s broda, stali su nas opsjedati vozači motornih trokolica. Nagodili smo se s jednim i on nas je svojom tuk-tukis trokolicom vozio nekih pola sata do konačišta koje nam je predložio. Imali smo osjećaj da kruži samo kako bi nam više naplatio. Najjednostavnije nam je bilo svuda plaćati američkim dolarima, jer je često preteško pretvarati peruanske ili brazilske iznose. Smještaj je bio više nego solidan i povoljan. Odlučili smo se na dužu šetnju gradom. Velika gužva na ulicama, vreva pred tržnicama a gdje je metar slobodnog prostora, netko nešto trži. Nema čega nema. Kajmanove i zmijske kože, ogromni pauci, piranje, egzotične ptice, ribe žive i narezane, meso pekarija prekriveno muhama, krumpiri, kukuruz, vreće neobičnog sjemenja… Sjeli smo i naručili jelo. Možete se sporazumijevati španjolskim ili portugalskim podjednako. Engleski tu i tamo poneko natuca, ali samo dobar dan, kako ste, hvala i do viđenja. Čuli smo i nekoliko njemačkih riječi iz udaljenog kuta. Ako nečeg ne nedostaje, onda je to roštilj. Na svakom koraku peče se meso i dimi roštilj. Odlično smo jeli. Uistinu se ne isplati kupovati hranu u trgovinama, jer u ovim restorančićima sve je povoljno. Bogme smo se nahodali i po debelom mraku vratili u naše konačište.
Bit će da je bilo sat-dva do zore, kad na vratima začujemo autoritativno lupanje. Bunovno otvorimo, kad ono policija! Što smo zgriješili? -Vamos, vamos!- oštro su naredili. Brzo se obučemo, uđemo u policijsko vozilo nalik većoj kampanjoli i za deset minuta nas uvedoše u policijsku postaju. Krupni dežurni policajac pokaže naše putovnice i stane govoriti čas portugalski, čas španjolski. Ipak premalo baratamo tim jezicima, tako da se nismo mogli dobro razumjeti. Dežurni nešto naredi policajcu do sebe i ovaj se udalji. Sjedili smo u neizvjesnosti u omanjoj prostoriji. Nitko nas ništa ne pita i ne dira. Nakon deset minuta pojavi se neki mršavko u civilu. Pogleda nas kroz svoje debele naočale i oslovi na engleskom. Aha, doveli su prevoditelja, tumača. On nam je postavljao pitanja: tko smo, odakle, zašto, kamo i tako više puta u krug. Prenosio je naše odgovore a dežurni je vrtio i klimao glavom pa konačno rekao: -Vamos!- Vratili su nas u svratište, detaljno ispremetali našu prtljagu i zapovjedili da u roku 24 sata napustimo Kolumbiju. Kolumbiju?! Tumač nam iskamči 20 dolara, objasni da nas je taksist na tuk-tukisu odvezao iz brazilske Tabatinge u kolumbijsku Leticiju, i da nemamo vizu. Kazao je da smo dobro prošli. Zbog tri granice, ovo je glavna točka ulaska kokaina iz Kolumbije u Brazil. Tajnim vodenim putevima i s malih privatnih aerodroma, kojih je podosta u prašumi, koka će se brzo naći u SAD-u.
Prognani iz Kolumbije plovit ćemo dalje niz brazilsku Amazonu. Sad nam je brod pun nekih štokova i drvenih vrata, dugačkih greda i velikih crnih vreća. Putnici su se promijenili, ne prepoznajemo ni jedno lice. Vrzmaju se trgovci, seljaci, prevaranti, kicoši, lopovi i smrknute banditske njuške. Prilazi nam onaj čolos koji nam je nudio koku, počne galamiti i pokazivati brod do nas. Konačno smo shvatili da naš brod više ne ide dalje, već se vraća za Iquitos. Moramo preći na onaj drugi brod. Druga država, drugi brod. Vraški žurno se prebacimo na taj drugi brod koji je smjesta krenuo. U zadnji čas! Karte su u redu, mjesta ima prilično. Čini se da većina putuje do ove tromeđe. Tu se kupuje, prodaje, šverca, krijumčari i sklapaju časni i nečasni poslovi. Malo tko ima potrebe do Manausa. Ovaj brod na kojem smo sada puno je manji i više nalikuje trajektu. Polako brekće i napušta luku. U njemu je jedva tridesetak putnika, sve domaći ljudi. Sad plovimo još sporije, trajekt pristaje u svakom naselju, u njega ulaze ljudi, voze se do susjednog sela, prevoze koze, neke životinje nalik zečevima i opet kokoši. Jedan čvrst momak oko vrata nosi zmijurinu od dobra četiri metra. Smiješi se i prilazi nam. Daje znakove da uzmemo zmiju i fotografiramo se. Pa dobro, atrakcija je to. Kad smo to hrabro obavili, on ispruži ruku riječima: - Dolari, dolari.- Prevrnemo po džepovima za sitnišem. Ima tu peruanskih sola, brazilskih reala, kolumbijskih pesosa i američkih dolara. Skupimo pesose i sole. Zadovoljno nas potapša i nazove svojim amigosima. Izmjenjivale su se lučice i ljudi na trajektu. Noć smo proveli u mrežama na brodu. Jednim smo okom pratili onog sa zmijurinom. Da mu slučajno ne izmakne kontroli i noću odluči jednoga od nas večerati. Drugi dan već u rano jutro, brod se jedva dovukao do luke Porto Braga. Objasne nam da je otkazao vitalni dio. Može li se popraviti? Ne. Treba ga zamijeniti, a zamjenski će dio dovesti veliki brod iz Manausa. Danas više ne plovimo, tu ćemo morati noćiti. Onaj veseljak sa zmijom oko vrata pozove nas na obalu. Ima on tu rođaka, idemo do njega dok se to ne riješi. Idemo… Prva dva-tri reda drvenih koliba su visoko na kolcima. Gore se stanuje, dolje su nazovi radionice i neuredna skladišta. Tek stotinjak metara od obale počinje pravo naselje. Kao da svi voze čamce i žive u njima. Djeca su radosno dočekala našeg vodiča, on im dozvolio dirati tustog pitona koji je drijemao. Ne stavlja li mu ovaj čovjek opojna sredstva u hranu? Brzo stižemo do jedne od sojenica u nizu. U kolibi sjedi domaćin s dugačkom lulom, do njega pas nepoznate pasmine, lijevo valjda prabaka, pa baka, žena, dvije djevojčice i devet dječaka, najstarijem ne može biti više od 14 godina. Nekakva ptica hoacin podrezanih krila skakuće i kriči. Netko donese mršavo pile i pruži ga našem vodiču. Ovaj piletu zakrene vratom i stavi pred zmijurinu. Ona lijeno obmota pile, stegne ga i zdrobi mišićima i polako razjapi čeljusti. Idući tren pile je polako klizilo njezinom utrobom i jasno se ocrtavalo na tom putu. Kratki srdačni zagrljaj domaćina s nama i već imamo glinene zdjele u rukama a u njima tamal. To je mladi kukuruz kojeg žene melju u ustima, zatim se umiješa biljni sok i doda malo sira. Sve se to zamota u kukuruzno lišće i prokuha pa posluži. Pristojno smo pojeli, a onda nam predlože mali ribolov. Rado smo pristali. Kanu dužine sigurno 10 m s motorom primi nas lako i mi uđemo u jedan od bezbroj rukavaca. Pokrila nas šuma, čamac plovi ispod zelenog svoda, uokolo paprat, povijuše, grmlje i lijane. Za nama ostaje žutozlatan trag vode opkoljen tamnozelenom prašumom. Sad veslamo i krećemo se između drveća. Opet pada kiša, stane, pada i tako stalno. Izmičemo se trupcima koje u luku šalju ovim putem iz dubine džungle. Odjednom izlazimo iz tih zelenih tunela na otvoreno. U nekoj smo laguni. Voda je pokrivena biljem i u njoj gacaju i plivaju krave. Nezainteresirano i tupo nas promatraju i preživaju. Domaćin Jose izlazi iz kanua, pročeprka trulim deblom i izvuče nekoliko debelih crva. Nataknemo ih na udicu s običnim štapom i tankom niti. Zabacimo u tu močvaru. Uskoro su zagrizle dvije bezimene ribe dužine oko 25 cm. Stari ih razreže na više dijelova. Natakli smo to krvavo meso na udice. Za manje od 20 minuta stigle su piranje i silno i brzo nam odnijele mamce. Mi opet nataknemo narezanu ribu, one opet sve odnesu bez svojih gubitaka. Nakon sat vremena imali smo mršav ulov, izvadili smo tek svaku desetu koja je zagrizla. Ipak, bit će dosta za probu. Vraćamo se istim putem koji mi nikad ne bi upamtili da nam nema starog. Izlazimo na obalu i palimo vatru. Naš prijatelj zmijoljubac zarezuje piranje po boku i peče ih zajedno s bananama. Vrlo su posebnog okusa. Ove naše piranje nešto su veće od dlana i malo je mesa na njima. Raspored zuba govori da su stvorene za trganje i proždiranje. Hodamo malo uokolo pazeći na što stajemo. –„Ne bojte se ništa, vi imate čizme a zmije ne ujedaju iznad 30 cm od tla. Od zmija, piranja, jaguara, kajmana i anakondi još su vam veća prijetnja otrovne žabe. Od njih spasa nema. Ako vas ujede zmija, odmah je ubijte, razrežite na pola i prislonite na mjesto ujeda dok ne pocrni. Ne smijete piti vodu 24 sata, a najvažnije je da u tom vremenu ne vidite trudnu ženu. Ako je ugledate, smrt u agoniji vam je sigurna.“- tako nas je utješio vodič. U mutnoj prljavoj žutoj vodi zaustavljamo čamac. Uokolo nas ogromno drveće dva metra u vodi. Ivica, alpinist s Himalaje i mnogih planina, odvažno ulazi u tu smeđu masu i zapliva do jednog stabla. Kad je opet ušao u čamac, priznao je da su mu pale na um anakonde i piranje, ali kakav bi on bio član HGSS-a i kakav bi on bio instruktor spašavanja na divljim vodama kad ne bi prihvatio prašumski izazov. U kući domaćina Josea već nad otvorenim ognjištem visi lonac. U njemu se krčka mješavina bilja, začina, korijenja i mesa. Nikako nismo mogli odgonetnuti čije bi to meso bilo. Možda je meso pekarija ili kajmana a možda i majmunovo meso, iako se njih ne smije ubijati. Potrebu za kruhom otklonili smo maniokom, kruhovcem i kukuruzom spremljenim na indijanski način. Popušili smo prvoklasni duhan u društvu prabake i bake. Svojim bezubim ustima marljivo su žvakale kukuruzna zrna od kojih će sutra opet spremati tamal. Vidjevši to, slegnusmo ramenima. Što je bilo, bilo je. Prostrli su nam ležaj od trstike i palmina lišća u podnožju sojenice, tik do vode. -Ne bojte se, neće se rijeka noćas dizati, nema valova a nije ni kiša previše padala pa nema bujice.- Tako utješeni, začudo smo brzo pozaspali. Možda je tome pridonijela i čiča i neobična mješavina duhana.
Ujutro je opet kišilo, uostalom kao i svakog dana. Veseli zmijoljubac nas dočeka uz vruć osvježavajući čaj spravljen od, ah sigurno je, kokina lišća. Osjećali smo se poletno i blaženo čak i onda kad je domaćin Jose pred nas stavio grubi komad kartona na kojem je valjda pilećom krvlju stajala ispisana brojka 50. Upitno ga pogledamo a on svečano izusti: -„Dolari, dolari...“ - Vražji stari, dobro smo i prošli. Nije to pretjerana cijena za ono što smo sve vidjeli, doživjeli, probali i k tome još i prespavali. Nema što, pošteno je to zaradio. Ali i vedri zmijonosac promrmlja:-„Io senti dolar.“- Nismo ga razumjeli, a on štapom na zemlji naškraba iznos. Ah, dvadeset, znači. Valjda mu je to za posredništvo ili tko bi ga znao; možda je to lokalni običaj darivanja a možda i legalna pljačka bez prepada. Obojicu smo isplatili u brazilskim realima, a to mu ga dođe skoro isto i u dolarima. Sredinom Amazone plovio je poveći brod uzvodno. Od njega se vraćao motorni čamac koji je pristao uz naš brodić. Donijeli su zamjenski dio. Razgledavali smo bližu okolicu dok se nije začuo prodoran zvuk brodske sirene. Ukrcali smo se. Stvarno su ovi ljudi majstori od broda i rijeke, u to smo se više puta uvjerili. S obale su mahali naši domaćini, mi smo odzdravljali dobrih deset minuta sve dok nam luka nije izmakla vidokrugu. Dan je protekao bez uzbuđenja, tu i tamo bi pristali doslovno na pet minuta, pokupili nekog, istovarili nešto i zaplovili dalje. Bili smo primjetno brži nego svih ovih dana. Vjerojatno se pokušalo nadoknaditi nešto izgubljena vremena. Ipak se i ovdje poštuje red plovidbe. Moramo ovdje napomenuti da ovo putovanje traje upola kraće ako idete velikim luksuznim brzim brodom koji ne staje u svakoj lučici. Naš je odabir bio upravo ovakav način putovanja. Pa kako bismo plesali s Indijancima, lovili piranje, probali jela i pića, družili se s njima, spavali u njihovim skromnim domovima, slušali savjete i legende i dotakli džunglu iznutra! Vrijedilo je svakog novčića i utrošenog vremena.
Duboko u noć pristali smo u luci Coari. Uopće nismo izlazili van. Bila su još dva sata do zore, a brod je već krenuo. Zaista su htjeli još više smanjiti kašnjenje. Plovili smo meandrima čas širokim, čas uskim, povremeno nismo mogli ugledati obalu; toliko se razlijevala vodena masa. Počele su plivati odlomljene grane s lišćem., voda je postala mutnija. Bilo nam je već duže vremena nešto čudno, dok nam jedan Nijemac nije pojasnio:- „Vidite li kako je naša strana prljavo smeđa. A pogledajte lijevo u daljinu.“- Poslušali smo ga i vidjeli kako se usporedo s našom prljavom vodom valja crna voda i teče paralelno. –„ Da, tako će biti dobrih osam kilometara. To pritoka Rio Negro nosi svoju crnu vodu u amazonski sliv. Vode se ne miješaju odmah zbog različite gustoće, sastava i temperature. Tek sada ova se rijeka zove Amazona.“- Ušće Rio Negra je široko skoro 30 km i ta je lijeva pritoka neusporedivo čišća i pravi je raj za ribe, ptice i kajmane. Čak s vremena na vrijeme prelijeću papige i vodomari a i dva lešinara kruže visoko. Pred našim je očima svake minute rastao Manaus. Nepregledan je. Vreva u luci. Stotine ljudi nude i traže posao, trguju, dokoličare ili čekaju priliku da nekoga opelješe. Manaus je nastao kao glavna brazilska pretovarna riječna luka. Sad je dosegao bliže dva milijuna stanovnika. I ovdje se vrijeme mjeri samo količinom kiše, uvijek je vruće i vlažno. Širenje grada veže se za otkriće važnosti kaučuka. Silno bogatstvo slijevalo se ovim krajem, sirovina je imala visoku cijenu, mnogi su se obogatili i gradili palače i vile. Novac je trebalo pokazati i pohvaliti se njime. Tako je nastala i prava replika Pariške opere. Svaka je greda, svaki prozor, svaki tepih i još milijun drugih stvari dopremljeno iz Europe. Posjetitelji u fraku i skupocjenim haljinama mogli su pratiti repertoar najvećih svjetskih predstava i opera. Vrijeme kaučuka je prošlo i grad se uspješno preorijentirao na druge djelatnosti. Danas je to najveći grad cijele Amazone a ujedno i glavni grad brazilske države Amazonas. Nije ga jednostavno sagledati niti obići i stoga smo odlučili obići zoološki i botanički vrt. To je uistinu vrijedilo vidjeti. Kretali smo se rijekom Amazonom i nepreglednom selvom, ali divlje životinje se tako uspješno skrivaju da ih se baš i nismo nagledali. Nemilosrdni izlov ih je prorijedio i učinio opreznima. Navečer smo po savjetu onog Nijemca s broda izašli do Opere. Tu ćemo se dobro provesti i dobiti ponudu za prenoćište. I bilo je tako. Ubrzo nam priđe simpatičan mulat i ponudi noćenje. Pristali smo, ali tek poslije malo noćnog života. Glavnina noćnog života odvija se upravo oko ove Opere. Kako u toj kući rade pjevači, plesači, glumci i svirači, poslije izvedbi se oni nalaze po obližnjim restoranima i na otvorenoj sceni trga. Njima se pridružuju muškarci i žene svih fela. Nastaje spontano druženje uz pjesmu i ples. Ništa nije preskupo, sve je u ponudi. Dobro smo se proveli. Duboko u noć taksijem smo otišli do rubne jugozapadne četvrti Manazinho. Iznenadili smo se urednosti i povoljnoj cijeni apartmančića. Isti nas je taksist ujutro vratio u središte grada, gdje smo si priuštili razgled katedrale i obilazak Opere. Ispunjene duše, obogaćeni novim spoznajama o nama tek razotkrivenom svijetu, iz zračne luke Eduardo Gomes vinuli smo se put naših domova. Još smo neko vrijeme gledali moćnu Amazonu koja će svoju silnu vodu predati Atlantiku i dovesti nove radoznalce kako bi ih opčinila. S nama joj je to uspjelo i zbog toga smo zahvalni. Njoj zahvaljujući neizmjerno smo obogatili i oplemenili svoje življenje.
napisao: Josip Šut – u Karlovcu, 2018.
fotografije: Ivica Škot
